Program bračnog života

Pripremila: s. Kata Ostojić

Subota, 21. svibnja 2011.

Bračni život možemo uvezati u tri stupa ljubavi: razgovarati, praštati, moliti. Te tri riječi nam pomažu ispitati same sebe i vidjeti na čemu smo: što je s našom međusobnom komunikacijom? Ima li nešto što treba oprostiti? Je li molitva u središtu našeg života?

Razgovarati. Razgovarati se može i pritome ništa ne reći. Komunikacija među supružnicima se ne mjeri brojem razmijenjenih riječi. Da bi riječ bila u službi ljubavi, najprije treba slušati. Naime, mnogi se parovi žale na nedostatak razgovora, ali ih je jako malo koji se žale zbog premalo slušanja. A upravo nedostatak slušanja uništava razgovor. Za razgovor treba vremena. Najdublji razgovori često dolaze nepredvidivo, kada se kroz nevezanu temu uzme vremena i otvori jedno drugom istinskim slušanjem.

Praštati. Do mnogih rastava braka vjerojatno dolazi zato što većina zaručnika nije uopće shvatila da je brak mjesto gdje treba najviše praštati i primati oproštenje. Kada dođe do toga da supružnici povrijede jedno drugo – a to će se dogoditi prije ili poslije upravo zato što se ljube i zato što ljubav čini ranjivim – oni započnu s time da se prave kao da se ništa nije dogodilo, a završe s time da misle da više nema ljubavi. Praštanje stoga nije neuspjeh ljubavi nego upravo obrnuto: ono je znak istinske ljubavi.

Moliti. Mnogi bračni parovi ne uspijevaju zajedno moliti jer se odlučuju na nešto što je dugoročno neizvedivo. Da bi zajednička molitva bila postojana nije potrebno tražiti komplicirane stvari. Molitva Očenaša ili Zdravomarije je vrlo jednostavna. Tako malo, a tako puno.

Mogu li si supružnici reći baš sve? Zaručnici vjerojatno često sanjaju o ljubavi koja će im omogućiti potpunu otvorenost u međusobnim odnosima. Ipak, brzo uvide da je teško reći baš sve. Otvara nam se pitanje: je li to uopće moguće? Je li čak i poželjno?

Bračno zajedništvo pretpostavlja komunikaciju. Krize, razdori, rastave nastaju uglavnom radi loše ili nikakve komunikacije, tj. zbog nedosatatka razgovora. Često se razgovori svedu samo na praktična pitanja koja su vezana uz svakodnevne potrebe, dok bitna pitanja ostaju po stranu. Razloga je više, pogotovo danas kada su ljudi opterećeni aktivnim načinom života, odnosno sve češće se nalaze u situaciji stresa i pritiska. Možemo slobodno reći da i društvo uvelike doprinosi negativnom poimanju braka, odnosno nemogućnosti njegova kvalitetnog življenja.

Ako se razgovor svede na šutnju, onda će se imati malo toga za reći. Ovo vrijedi ne samo za supružnike, nego i za prijatelje, roditelje, djecu... Prijeti opasnost ulaska u začarani krug gdje život pod istim krovom može postati život stranaca. Što učiniti? Treba poduzimati korake mijenjanju te situacije: naći vremena jedno za drugo, provesti zajedničke trenutke, odbaciti sastanke koji opterećuju... I treba li reći baš sve? Svakako je bitna osobnost partnera. Bračni drug može bez laganja prešutjeti ono što partner nije sposoban podnijeti. Pričati sve i svašta može biti destrukcija koja vodi dalje u razdore. Zajedništvo dakle pretpostavlja određenu vlastitu osobnost. Stoga bi zahtjev da drugi kaže sve bio neopravdan pa i opasan: neopravdan iz razloga što nije važnost osobne tajne, a opasan jer pretpostavlja rizik da drugi bude prisiljen lagati. Istinska komunikacija među supružnicima ide usporedo sa slobodom koja je plod međusobnog povjerenja: otkrivam nešto iz ljubavi, ne iz prisile.

Prema knjizi Christine Ponsard „Vjera u obitelji“, priredila s. Kata Ostojić